Uz popularnost povijesne drame „Bridgerton” i povratak korzeta u brojne modne kolekcije, pokušavam ponovno sagledati priče i mitove koji obično okružuju ovaj odjevni predmet. Pritom mislim na sliku Keire Knightley u „Piratima s Kariba”, koja se onesvijesti prije nego što naglo padne u ocean, ili na onu Vivien Leigh, koja zahtijeva da je stegnu još jače prije roštilja u Twelve Oaksu u filmu „Zameo ih vjetar”.
Iako nemam namjeru predstaviti korzet kao veliko oslobođenje, budući da je bio jedno od mnogih društvenih očekivanja koja su opterećivala žene u prošlim vremenima, imam nekoliko (slikovitih) primjedbi na uvriježena mišljenja koja kruže o ovom odjevnom predmetu. Trenutačna medijska reprezentacija korzeta prikazuje ga kao spravu za mučenje koju je ženama nametnuo patrijarhat, a koristio se kako bi ih održao vitkima i relativno nepokretnima.
Za odmak od teme:
Da, baš kao i visoke potpetice prije njih, muškarci su često nosili korzete u XIX. stoljeću.
Modni standardi tog doba bili su jednako strogi za njih kao i za prosječnu ženu, a uski kaputi i hlače, koji su se tada smatrali elegantnima, poticali su muškarce da usvoje isto donje rublje kako bi postigli vitak struk. Taj se trend uvelike proširio tijekom 19. stoljeća; tvrtke su čak išle toliko daleko da su dizajnirale i nudile muškarcima korzete za svakodnevnu upotrebu.
Podrijetlo korzeta
U doba Regencije žene su često nosile „stays”. „Stays” se ponekad nazivaju korzetima, ali postoje mnoge bitne razlike. „Stays” su se često izrađivali od pamuka, lana, svile ili satena i sadržavali su vrlo malo podstave. Imali su naramenice, a potpora je dolazila od ojačanja integriranih u model, kao i od dugačkog i krutog prednjeg dijela (često izrađenog od drva ili kosti i nalik na ravnalo), postavljenog sprijeda. Ti su odjevni predmeti često imali viši struk kako bi se prilagodili carskom struku, koji je tada bio vrlo moderan. Glavni cilj odjevnog predmeta bio je poduprijeti grudi uz istovremeno ravnanje trbuha i bokova, na način korektivnog rublja koje će postati popularno 1920-ih godina (i ostati popularno dugo nakon toga).
Prosječan viktorijanski korzet, onaj s kopčanjem sprijeda koji mnogi od nas poznaju, prvi je put patentirao 1848. godine čovjek po imenu Joseph Cooper. Njegov revolucionarni dizajn sadržavao je kopčanje na prednjoj strani, što je omogućavalo odijevanje i skidanje korzeta bez potrebe za vezanjem na leđima. To je bilo iznimno važno za osobe koje nisu imale nikoga tko bi im pomogao pri svakodnevnom odijevanju i skidanju ovih odjevnih predmeta.
Jer ljudi su zaista svakodnevno nosili korzete. Iako ne treba hvaliti društvene standarde ženske ljepote, važno je podsjetiti da su ljudi živjeli svoje živote u toj odjeći. Zbog toga su se morali moći kretati, podizati predmete, saginjati pod određenim kutom i brinuti se o djeci. Nisu ih nosile samo žene iz visokog društva: to se očekivalo i od prosječne zaposlene žene. U to doba, to je bio osnovni odjevni predmet, baš kao što se grudnjak danas često smatra osnovnim odjevnim predmetom.
Pročitajte također: Kronike korzeta Bridgerton
Korzet, prijelazni odjevni predmet
Za razliku od grudnjaka, međutim, uvijek se nosilo nešto između korzeta i tijela. Jedna od mojih najvećih iritacija u povijesnim filmovima je kada netko skine svoj korzet, a kamera se zadrži na tragovima koje kosti ostavljaju na koži. Naravno da će ostaviti takve tragove: kostimograf im nije dao košulju da je nose ispod. Prosječna viktorijanska žena nikada ne bi odjenula korzet bez ičega ispod, bilo da se radi o košulji, kombineu ili mješavini to dvoje (neke donje košulje imale su gornji dio poput potkošulje i donji dio sličan bluzi, poput današnjih kombinea). Ti su odjevni predmeti obično bili izrađeni od lakših tkanina, poput korzeta, ali su sadržavali umetke kako bi pružili čvršću strukturu.
Baš kao što su današnji sportski grudnjaci dizajnirani kako bi pružili potporu i lakoću pokreta tijekom treninga, žene viktorijanskog doba imale su drugačiju vrstu korzeta za sport. Biste li mogli preskočiti prepreku noseći takav korzet? Sumnjam. Ja osobno ne mogu preskočiti prepreku ni kada ne nosim takav grudnjak. No, žene viktorijanskog doba nisu bile neaktivne samo zato što su bile stegnute. Bavile su se streličarstvom, biciklizmom i tenisom noseći korzet i suknju. Ovi sportski korzeti bili su modificirani i „prozračni”, s razmakom između kosti i pamuka, kako bi pružili veću lakoću pokreta.
Viktorijansko doba nije donijelo samo procvat korzeta, već i izum krinoline krajem 1840-ih godina. Ovaj lagani obruč s oprugama, izrađen od metalnih opruga, davao je ženama siluetu u obliku zvona koja je u to vrijeme bila željena. Umjesto da oko struka gomilaju do 14 kilograma donjeg rublja, viktorijanske žene vezivale su krinoline s obručima, što im je omogućavalo veću slobodu pokreta. Ove siluete u obliku zvona, zajedno s podstavom oko bokova i ramena, također su stvarale iluziju puno manjeg struka – slika koja se često pripisuje vrlo čvrsto vezanim korzetima. Krinolina izlazi iz mode 1870-ih, ali njezin dizajn evoluira pojavom jednostavnih i dvostrukih jastučića za stražnjicu (faux cul) 1880-ih i 1890-ih godina.
Što je to pretjerano čvrsto vezanje?
Pretjerano čvrsto vezanje: temelj mnogih zabluda o korzetima.
Pristaše pokreta za ženska prava vidjeli su u ukidanju korzeta simbol slobode. Smatrali su da će žene, napuštanjem ne samo korzeta, već i podsuknji i krinolina, te usvajanjem lakšeg donjeg rublja, dobiti na lakoći pokreta. Iz ovog reformskog pokreta nastale su i „bloomers” hlače, nazvane prema njihovoj zagovornici, aktivistici za ženska prava Ameliji Bloomer. Riječ je o širokim hlačama s odvojenim nogavicama. Iako nisu otkrivale ništa, ideja da žene nose hlače ostala je vrlo kontroverzna. Taj su stil osudili i muškarci i žene te je brzo pao u zaborav.
S druge strane, vrlo čvrsto vezanje korzeta može se promatrati kao odvažan čin neposluha prema patrijarhatu. U posljednjim godinama viktorijanskog doba, svećenici su osuđivali čvrsto vezanje kao simbol taštine i moralne nepristojnosti. Novine i novinari iskoristili su ovaj trend pišući satirične članke i objavljujući karikature na tu temu, osuđujući žene koje su čvrsto stezale svoj korzet.
Pad popularnosti korzeta
Korzeti su ostali omiljeni osnovni komad donjeg rublja početkom 1900-ih, tijekom većeg dijela edvardijanskog doba. Patent koji poznajemo za moderan grudnjak, ili „brassière” kako se tada nazivao, podnijela je 3. studenoga 1914. godine Mary Phelps Jacob. Nekoliko je čimbenika pridonijelo ovoj evoluciji.
Prvenstveno, modni trendovi su se razvili i uključili dublje dekoltee, elegantnije siluete (zbogom krinolinama) i fluidne materijale. To je učinilo glomaznu strukturu korzeta neprikladnom ispod određenih odjevnih kombinacija.
Još jedan čimbenik koji je doprinio padu popularnosti korzeta bio je Prvi svjetski rat. Početkom 20. stoljeća, čelik je zamijenio kitovu kost kao ojačanje u većini korzeta; također je bila potrebna znatna količina za strukturu korzeta. Godine 1917., Američko vijeće za ratnu industriju pozvalo je žene da prestanu kupovati korzete, jer je čelik bio neophodan za ratne napore. Žene su nastojale podržati vojne napore, a grudnjaci su postajali sve moderniji. Kaže se da je 28 000 tona čelika preusmjereno s korzeta na ratne napore, što je dovoljno za izgradnju dvaju bojnih brodova.
Naposljetku, jedna od posljednjih stvari koja je dovela do izlaska korzeta iz mode bila je pojava mode 1920-ih godina. Dok su trendovi prethodnog razdoblja težili naglašavanju određenih dijelova ženskog tijela, moda 1920-ih stavljala je naglasak na androginitet te je stoga često favorizirala vitku i ravnu siluetu. To je uklonilo potrebu za S-siluetom ili siluetom pješčanog sata: bilo je dovoljno imati pravokutnu siluetu. Velik dio korektivnog rublja koje nalikuje na korzet ili steznik, a koje vidimo u reklamama iz 1920-ih, imalo je za cilj izravnati obline ili smanjiti veličinu trbuha ili bokova kod žena.
Taj nedostatak elegancije, prilagođene potrebama klijentice, na kraju je doveo do napuštanja korzeta i pojave korektivnog rublja. Danas još uvijek imamo modificirane verzije tih odjevnih predmeta koje naglašavaju obline. Međutim, opći cilj ostaje isti: istaknuti određene dijelove tijela ili skrenuti pozornost s nekih drugih.
