Korzet u 18. stoljeću
Najčešći tip korzeta u 17. stoljeću ima obrnuti konusni oblik, čija je svrha bila stvoriti kontrast između linija iznad struka i širokih teških suknji ispod njega.
Ramena su morala biti spuštena i povučena unatrag, uz blago sužavanje struka kako bi se stvorio gornji dio torza u obliku slova „V”, preko kojeg se nosila gornja odjeća.
Oko 1796. godine korzeti su postali manje ograničavajući uvođenjem Empire stila visokog struka, koji je naglašavao prirodan struk. Većina žena u to je vrijeme još uvijek nosila neki oblik korzeta, no često se radilo o kratkim korzetima (koji nisu sezali puno ispod grudi). S druge strane, korzeti dizajnirani za vršenje znatnog pritiska na tijelo (poput onih u viktorijanskom dobu) bili su „dugi” (sezali su do prirodnog struka i dalje), imali su vezanje na leđima i bili su ojačani kostima.
Korzet u 19. stoljeću
U 19. stoljeću korzet postaje prvenstveno sredstvo za potporu grudi, dok se struk stezao odmah ispod linije poprsja. Korzet i dalje oblikuje torzo, ali to više nije njegova glavna uloga. Tridesetih godina 19. stoljeća struk se vraća u svoj prirodni položaj, a korzet preuzima dvostruku funkciju: potporu grudima i sužavanje struka.
Oblik korzeta se od tada razvio u siluetu pješčanog sata, koja ostaje tražena kod današnjih korzeta i viktorijanske mode. Godine 1839. Francuz po imenu Jean Verly patentirao je ženske korzete izrađene na tkalačkom stanu. Taj je tip korzeta bio popularan do 1890. godine, kada mu popularnost još više raste.
Korzet u 20. stoljeću
